)
Prvi čin
U žarko osvijetljenoj kući s prostranim sobama, čovjek ugodna izgleda u kuhinji priprema objed za svog dugo očekivanoga gosta. Nadvijajući se nad lonce i tepsije, pokušava se sjetiti svih poslastica u kojima njegov gost inače najviše uživa.
Domaćinovo radosno iščekivanje vrlo je očito. Graciozno, pokretima plesača, ispunjava čitavu površinu trpeze s pet različitih jela. Pokraj stola su dvije podstavljene stolice. Pokucavši na vrata, gost ulazi. Domaćinovo lice ozari se pri pogledu na gosta i on ga poziva da sjedne za trpezarijski stol. Gost sjeda i domaćin mu upućuje blagi pogled. Pozornost gosta usmjerena je na poslastice pred njim, čiju aromu udiše s pristojne udaljenosti. Očito je da mu se sviđa ono što vidi, no svoje divljenje izražava s taktičnom suzdržanošću, ne otkrivajući svoju svjesnost o tome da je hrana namijenjena baš njemu.
Domaćin: Sjedni. Pripremio sam sva ova jela posebno za tebe, jer znam koliko ih voliš. Obojica znamo koliko su mi poznati tvoj ukus i hranidbene navike. Znam da si gladan i znam koliko mnogo možeš jesti, pa sam sve pripremio upravo onako kako voliš, i u točno onolikoj količini da možeš sve slististiti ne ostavljajući niti mrvicu.
Narator: Ukoliko bi i zalogaj hrane ostao nakon objeda, i domaćin i gost bili bi nezadovoljni. Domaćin bi bio nesretan jer bi to značilo da gostu želi dati više nego što ovaj želi primiti. Gost bi bio razočaran što ne uspijeva ispuniti domaćinovu želju da pojede sve. Gost bi također požalio ukoliko bi postao sit prije nego su pojedene sve poslastice, pa ne bi uspio uživati u njima još više. Značilo bi to da gost nije imao dovoljno želje za sve ponuđene mu užitke.
Gost (svečano): Doista, pripremio si upravo ono što volim vidjeti i jesti za svojom trpezom. Čak mi je i količinski baš po mjeri. Sve što bih ikada mogao željeti od života jest uživati u svemu ovome. Za mene bi to bio krajnji božanski užitak.
Domaćin: Molim te, posluži se i uživaj. Učinit ćeš mi zadovoljstvo. Gost počinje jesti.
Gost (očito uživajući i s punim ustima, ipak se čini ponešto zabrinutim): Što više jedem, to manje uživam u hrani. Zašto? Ugoda koju primam gasi glad i uživam sve manje i manje. Što se više približavam sitosti, to manje uživam. I kada primim svu hranu, ne preostaje mi ništa drugo do sjećanje na užitak, a ne sam užitak. Užitak je postojao samo dok sam bio gladan. Kada se glad stišala, stišao se i užitak. Primio sam ono čemu sam težio, i ostao bez užitka i radosti. Ne želim više ništa. Ništa mi više ne može donijeti radost.
Domaćin (pomalo uvrijeđeno): Učinio sam sve što je u mojoj moći da bih te zadovoljio. Nije moja krivnja što primanje užitka samo po sebi smanjuje osjećaj zadovoljstva jer nestaje čežnje. U svakom slučaju, sada si sit od svega što sam ti pripremio.
Gost (braneći se): Nakon što sam primio sve što si za mene priredio, ne mogu ti čak ni zahvaliti, jer sam prestao uživati obilje koje si mi dao. Najvažnija stvar je da osjećam koliko si mi mnogo dao, dok ti ja nemam čime uzvratiti. Kao rezultat, prouzrokovao si da osjećam sram zbog toga što si bezobzirno pokazao da si ti davatelj, a ja primatelj.
Domaćin: Nisam ti pokazivao da si primatelj a ja davatelj. Sama činjenica da si od mene nešto primio bez da si uzvratio, u tebi je prouzročila krivnju, usprkos činjenici da je dobrota moja priroda. Ja ne želim ništa osim da ti primiš moju hranu. To ne mogu promijeniti. Na primjer, uzgajam ribu. Ribe ne zanima tko ih hrani i brine o njima. Isto tako, brinem se o Peri, mojem mačku. Njega također baš briga čija ga ruka hrani. Ali Rex, moj pas, mari. On neće uzeti hranu od bilo koga.
Narator: Ljudi su sazdani na način da neki primaju ne osjećajući da im netko daje, i samo uzimaju. Neki čak i kradu bez trunke kajanja! Međutim, kada ljudi razviju osjećaj za vlastito ja, znaju kada im se daje i to budi njihovu svjesnost da su primatelji. To sa sobom donosi sram, samozamijeranje i agoniju.
Gost (ponešto smireniji): Ali što mogu učiniti da primim užitak, a da se pritom ne osjećam kao primatelj? Kako unutar sebe mogu neutralizirati osjećaj da si ti davatelj a ja uzimatelj? Ako postoji situacija u kojoj se daje i prima, i ona u meni potakne sram, kako to mogu izbjeći? Možda se ti možeš ponašati na način da se ja ne osjećam kao primatelj! No to je moguće samo ukoliko nisam svjestan tvojeg postojanja (baš kao što tvoje ribe nisu svjesne tvog postojanja). Ili pak ukoliko te i osjećam, ali ne razumijem da mi daješ (kao što je slučaj s tvojom mačkom ili nerazvijenim ljudskim bićem).
Domaćin (nabravši čelo i pažljivo birajući riječi): Mislim da ipak postoji rješenje. Možda ćeš uspjeti pronaći način kako neutralizirati osjećaj primanja?
Gost (širom otvorivši oči): Ah, sjetio sam se! Uvijek si me želio primiti kao svog gosta. Zbog toga, sutra ću doći ovdje i ponašati se na način da ćeš se ti osjećati kao primatelj. Ja ću, naravno, i dalje biti primatelj i pojesti sve što pripremiš, ali ću se postaviti kao davatelj.
Drugi čin
Sljedećega dana, u istoj prostoriji, gost je pripremio novi obrok s istim poslasticama kao prethodnoga dana. Gost je ušao s do sada nepoznatim, pomalo tajnovitim izrazom lica.
Domaćin (ozaren osmijehom i nesvjestan gostove promjene): Čekao sam te. Baš sam sretan što te vidim. Sjedni. Gost sjeda za stol i pristojno pomiriše hranu.
Gost (gledajući u hranu): Je li sve ovo za mene?
Domaćin: Naravno! Samo za tebe! Bit će mi iznimno drago ako si voljan sve to primiti od mene.
Gost: Hvala, ali stvarno mi baš i nije do toga.
Domaćin: E, to nije istina! Znam da želiš! Zašto se onda ne poslužiš?
Gost: Ne mogu sve ovo uzeti od tebe. To me uznemiruje.
Domaćin: Kako to misliš - uznemiruje? Doista žarko želim da se poslužiš! Što misliš, zbog koga sam to pripremio? Učinio bi mi veliko zadovoljstvo kada bi sve pojeo.
Gost: Možda si u pravu, ali ne želim pojesti svu tu hranu.
Domaćin: Ali nije da time samo primaš obrok; jednako mi tako činiš uslugu što sjediš za mojim stolom i uživaš u svemu što sam pripremio. Nisam sve to pripremio za tebe, nego zato što uživam kada primaš od mene.
Zbog toga bi mi svojim pristankom da jedeš učinio uslugu. Sve bi to primio zbog mene! Ne bi uzimao, nego bi mi prije učinio veliko zadovoljstvo. Zapravo, ne bi bio ti taj koji prima moju hranu, nego bih ja primao veliku radost od tebe. Ti bi bio taj koji daješ meni, a ne obrnuto. Domaćin molećivo gurne aromatično jelo prema svom nevoljkom gostu. Gost odgurne tanjur od sebe. Domaćin opet vrati tanjur pred gosta, a ovaj ga opet odgurne. Domaćin uzdahne, svom svojom pojavom dajući do znanja koliko žarko želi da njegov gost prihvati hranu. Tada gost zauzme stav davatelja, osobe koja domaćinu čini uslugu.
Domaćin: Preklinjem te! Molim te, učini mi to zadovoljstvo. Gost počne jesti, zatim se zaustavi da bi razmislio. Ponovno počne jesti i ponovno se zaustavi. Svaki puta kada gost prestane jesti, domaćin ga moli da nastavi. Gost nastavjla tek nakon malo uvjeravanja. Domaćin nastavlja slagati poslastice ispred svog gosta, svaki ga put moleći da ih prihvati.
Gost: Kada bih bio siguran da jedem zato što to tebi pričinjava zadovoljstvo, a ne zato što ja to želim, tada bi ti postao primatelj a ja davatelj užitka. Ali da bi to uspjelo, moram biti uvjeren da jedem samo u tvoju korist, a ne za svoju.
Domaćin: Naravno da jedeš samo za mene. Napokon, sjeo si za stol i nisi htio ni okusiti sve dok ti nisam dokazao da bi mi time pružio veliku radost, a ne bi samo jeo. Došao si ovdje da bi mi učinio zadovoljstvo.
Gost: Ali da bih prihvatio nešto što nisam isprva želio, ne bih uživao u primanju istoga, a ti ne bi uživao gledajući me kako drage volje prihvaćam ono što si mi ponudio.
Domaćin: Točno znam koliko voliš ova jela i koliko od svakoga možeš pojesti. Zbog toga sam pripremio pet različitih jela. Napokon, znam kolika je tvoja želja za ovim ili onim jelom i ni za čim drugom u tvom životu. Znanje o tome koliko u njima uživaš u meni uzrokuje osjećaj užitka. Također, raduje me što voliš moja jela. Ne dvojim da je užitak kojega primam od tebe autentičan.
Gost: Kako mogu biti siguran da uživam u ovim jelima samo zbog toga što ti to želiš, i jer si sve to pripremio za mene? Kako mogu biti siguran da te neću odbiti onda kada ti mogu pružiti zadovoljstvo na način da primim od tebe?
Domaćin: To je jednostavno! U potpunosti si odbio moju ponudu sve dok nisi bio siguran da ćeš to učiniti za moje zadovoljstvo. Tada si prihvatio. Nakon svakog zalogaja osjećat ćeš da jedeš zbog mog zadovoljstva, i osjećat ćeš radost koju mi donosiš.
Gost: Mogu se otarasiti srama i ponositi zbog davanja užitka tebi jedino ukoliko, svaki puta kada primim, mislim na to da primam u tvoju korist...
Domaćin: Pa pojedi onda sve! Ionako želiš sve pojesti, a time ćeš mi dati i svaki mogući komadić užitka!
Gost (nakon što je sve pojeo, shvaća da još uvijek nije zadovoljan): Eto, sve sam pojeo i uživao u tome. Nema više hrane, a moj je užitak prestao jer više nisam gladan. Sada više ne mogu priskrbiti zadovoljstvo nijednom od nas. Što mi je činiti?
Domaćin: Ne znam. Donio si mi veliko zadovoljstvo primajući od mene. Što još mogu učiniti za tebe, tako da uživaš iznova i iznova? Kako bi mogao jesti još, ukoliko si pojeo sve? Kako ćeš obnoviti apetit?
Gost: Doista, moja želja za užitkom preotvorila se u želju da tebi pružim radost. A ako više ne mogu uživati, kako bih onda mogao i tebi dati užitak? Napokon, ne mogu u sebi stvoriti tek za još jedan obrok od pet jela.
Domaćin: Nisam spravio više od onoga što si ti želio. Učinio sam sve što sam mogao da bih te zadovoljio. Tvoj je problem: „Kako da ne prestanem željeti više, dok istodobno primam sve više i više“.
Gost: Ali, ukoliko užitak ne zadovolji moju glad, ne mogu to osjećati kao užitak. Osjećaj zadovoljstva dolazi nakon što zadovoljim svoje potrebe. Da nisam gladan, ne bih uživao u hrani pa ti ne bih pružio radost. Kako mogu stalno održavati želju i neprestano ti prenositi radost uslijed mog uživanja?
Domaćin: Za to ti treba izvor želje koji se razlikuje od sredstva njezina zadovoljenja. Koristeći svoju glad da bi primio i hranu i užitak jedenja, uništiš oboje.
Gost: Jasno mi je! Problem je u tome što sam se spriječio u osjećanju užitka kada sam osjetio da bih ti time mogao pridonijeti. Odbijao sam to u tolikoj mjeri da, iako je čitav obrok bio postavljen preda me, nisam ga mogao prihvatiti zbog osjećaja srama uslijed primanja. Taj je sram bio toliko snažan da sam bio spreman gladovati samo kako bih izbjegao sramotu zbog bivanja primateljem.
Domaćin: Ali nakon što sam te uvjerio da nećeš primati zbog sebe, počeo si primati u moju korist. Zahvaljujući tome, uživao si i u hrani i u davanju užitka meni. Zbog toga samo jedenje mora biti u skladu s tvojom voljom. Napokon, bez uživanja u hrani, koje zadovoljstvo bi mi i mogao prenijeti?
Gost: Ali nije dovoljno samo primiti za tebe, znajući da uživaš to činiti za mene. Ako moj užitak dolazi iz tvoje radosti, tada izvor mog zadovoljstva nije hrana, nego ti! Moram osjećati tvoju radost.
Domaćin: To bi trebalo biti jednostavno, s obzirom da sam posve otvoren u vezi s tim.
Gost: Da, ali o čemu ovisi moj užitak? Ovisi o tebi, onome kojem dajem užitak. To znači da moje zadovoljstvo ovisi o tome koliko jako te želim darovati radošću; dakle do mjere u kojoj osjećam tvoju veličinu.
Domaćin: Onda, što mogu učiniti?
Gost: Ako bih te bolje poznavao, a doista si velik, tada bi mi se otkrila tvoja veličina i svemoć. Tada bih uživao u pružanju zadovoljstva tebi, jer bih znao tko ga prima. Moj bi užitak bio srazmjeran otkrivanju tvoje veličine.
Domaćin: Ovisi li to o meni?
Gost: Gle, ako dajem, važno mi je znati koliko i kome dajem. Ako je riječ o mojim voljenima, poput moje djece, tada sam voljan dati do mjere u kojoj ih volim. To mi pruža radost. No, ako u moj dom dođe netko s ulice, toj ću osobi dati nešto jer mogu suosjećati s njom, i jer se nadam da će, ako dođem u sličnu potrebu, netko na isti način pomoći meni.
Domaćin: Tim principom je utemeljen čitav koncept društvene dobrobiti. Ljudi su shvatili da će, bez međusobne potpore, svi patiti. To jest, sami će patiti ako se nađu u istoj situaciji. Egoizam prisiljava ljude da daju, ali to nije istinsko davanje. Riječ je samo o načinu osiguravanja vlastitog opstanka.
Gost: Doista ne mislim da je takav način davanja iskren. Sva naša „darežljivost“ samo je način kako primiti užitak na način da zadovoljimo sebe i one koje volimo.
Domaćin: Kako ti onda mogu pružiti užitak koji prevazilazi onaj kojeg pronalaziš u hrani?
Gost: To nije do tebe, nego ovisi o meni. Ako je onaj koji dolazi u moju kuću veoma važna ličnost, primit ću veće zadovoljstvo od davanja toj osobi nego nekom „slučajnom prolazniku“. To znači da moj užitak ne ovisi o hrani, nego o onome koji ju je pripremio!
Domaćin: Što ja mogu učiniti da bi me ti više poštivao?
Gost: S obzirom da primam u tvoju korist umjesto u svoju, što te više poštujem to ću više užitka primati zbog saznanja o onome kome dajem.
Domaćin: Onda, kako mogu produbiti tvoj respekt prema meni?
Gost: Reci mi nešto o sebi, pokaži mi tko si! Tada ću moći dobiti užitak ne samo od primanja hrane, nego također i od saznanja o tome tko mi je daje, s kim to imam odnos. Najmanji komadić hrane koju primim od velike ličnosti dat će mi mnogo veću količinu zadovoljstva. Vidiš, užitak će rasti srazmjerno tome koliko te smatram velikim.
Domaćin: Dakle, da bi užitak postao velik, ja se moram otvoriti a ti u sebi moraš razviti osjećaj da ti se sviđam.
Gost: Upravo tako! To stvara novu glad u meni - želja da ti dajem raste srazmjerno tvojoj veličini. I to ne zbog toga da pobjegnem od osjećaja srama, koji mi ne dopušta da utažim svoju glad.
Domaćin: Na taj način počinješ osjećati ne glad, nego moju veličinu i svoju želju da mi preneseš užitak. Dakle, tvrdiš da ne želiš ispuniti moj apetit, nego uživati u mojoj veličini i svojoj želji da mi udovoljiš?
Gost: I, što ima loše u tome? Mogu primiti mnogostruko veći užitak nego što mi sama hrana može dati, jer gladi dodajem drugu želju: volju da te darujem.
Domaćin: To također moram ispuniti ja.
Gost: Ne. Volja da to činim, kao i njezino ispunjenje, stvorit ću u sebi. Za to mi treba jedino da poznajem tebe. Otkrij mi se i u sebi ću stvoriti težnju da te darujem. Ja ću također primiti užitak od davanja a ne zbog poništavanja srama.
Domaćin: Što ćeš steći iz poznavanja mene, osim što će se pojačati svoj užitak?
Gost (jasno nagovještavajući da je baš u tome stvar): Postoji još jedna, glavna dobrobit. Ukoliko u sebi stvorim novu volju, pokraj prirođene gladi, mogu postati gospodar te volje. Uvijek je mogu uvećati, uvijek ispuniti užitkom i uvijek ti davati putem primanja užitka.
Domaćin: Nećeš li izgubiti tu volju kada bude ispunjena, baš kao što si maloprije izgubio svoju glad?
Gost: Ne, jer u sebi uvijek mogu stvoriti veći dojam o tebi. Uvijek mogu stvarati nove želje kako bih ti dao, i primanjem od tebe izvršavati te želje. Taj proces može trajati beskonačno.
Domaćin: O čemu to ovisi?
Gost: Ovisi o neprestanom otkrivanju novih vrlina u tebi i osjećaju tvoje veličajnosti.
Domaćin: To znači da, za konstantno samozadovoljenje - dakle da čak i primanjem sebičnog užitka, glad ne prestane nego se pojača baš uslijed primanja - moraš formirati novu glad: želju da osjetiš davatelja.
Gost: Da, kao dodatak primanju užitka (poslastica), primatelj razvija osjećaj davateljeve veličine. Otkriće domaćina i poslastica stoga postaju jedno te isto. Drugim riječima, sam užitak stvara svjesnost o davatelju. Davatelj, hrana i osobine davatelja jedno su isto.
Domaćin: Ispostavlja se da si od početka nesvjesno htio da se davatelj otkrije. Za tebe je to, u stvari, ništa drugo nego ispunjenje.
Gost: U početku nisam razumio da je to ono što sam htio. Vidio sam samo hranu i mislio da je to ono što želim.
Domaćin: Učinio sam to namjerno, tako da bi ti mogao razviti vlastitu, neovisnu volju/želju koju ćeš sam stvarati, pa je sam i puniti. Tako bi istodobno preuzeo ulogu gosta i domaćina.
Gost: Zašto je sve izgrađeno na takav način?
Domaćin: Da bi mogao doći do stanja potpunosti. Da bi mogao potpuno željeti sve i postići maksimalno ispunjenje. Da bi mogao potpuno uživati u svakoj želji i da taj užitak bude neograničen.
Gost: A zašto to nisam znao od početka? Sve što sam oko sebe vidio bile su stvari koje sam želio, ne sluteći da sam čitavo vrijeme zapravo želio tebe.
Domaćin: Svrhovito je što me ne možeš samo tako osjećati. Na taj način mi se približavaš samostalno i tu unutarnju volju stvaraš sam.
Gost (zbunjeno): Ali ako tu volju mogu stvoriti unutar sebe, koja je tvoja svrha?
Domaćin: Ja sam taj koji je stvorio jednostavnu egoističnu želju u tebi, i nastavljam je razvijati neprestano te okružujući novim mogućnostima za primanje užitka.
Gost: Ali za što sve to služi?
Domaćin: Kako bi se uvjerio da te trčanje za užicima nikada neće zadovoljiti u potpunosti.
Gost: Jasno mi je da, čim dobijem što želim, užitak odmah nestaje. I zatim nanovo žeđam za nečim većim ili uopće drugačijim. Tako da sam u neprestanom lovu na užitke, no nikada ih zapravo ne postižem; pobjegne u trenutku kada mi je nadohvat ruke.
Domaćin: I upravo zbog toga trebaš razviti svoj osjećaj za svoje ja i postati svjestan uzaludnosti takvog načina postojanja.
Gost: Ali da si u meni razvio sliku o tome kako stvari zapravo stoje, razumio bih značenje i svrhu svega što se događa!
Domaćin: Ta će ti se slika otkriti nakon što postaneš potpuno uvjeren u besmislenost svoje egoistične egzistencije, i postaneš svjestan da je neophodno doći do novog oblika ponašanja. Moraš poznavati svoje korijene i smisao svojega života.
Gost: Ali taj proces već traje tisućama godina. Kada će završiti?
Domaćin: Ništa nije stvoreno bespotrebno. Sve što postoji tu je zbog čiste svrhe otkrivanja drukčijeg oblika postojanja svega što je stvoreno. Taj je proces spor jer se svaka i najmanja želja mora pojaviti i ti je moraš prepoznati kao nedostojnu korištenja u svojoj početnoj formi.
Gost: A takvih je želja mnogo?
Domaćin: Jako mnogo, što je srazmjerno užitku koji ćeš primiti u budućnosti. No užitak uslijed primanja hrane ne mijenja se. Ne možeš pojesti više od jednog ručka na dan. Kapacitet tvog želuca neće se promijeniti. Stoga, količina onoga što proizlazi iz mene, a ti primaš, ne mijenja se. Ali kada objeduješ za mojim stolom kako bi mene zadovoljio, sama ta misao u tebi stvara novu volju za jedenjem i novi užitak, koji se ne odnosi na hranu. Taj se užitak mjeri u veličini i snazi, odnosno količini i kakvoći, prema količini užitka koji dobijaš ručanjem za mojim stolom kako bi mi ugodio.
Gost: Kako onda da uvećam svoju želju za primanjem užitka u tvoju korist?
Domaćin: To ovisi o tome koliko me uvažavaš i poštuješ. Ovisi o tome koliko me velikim smatraš.
Gost: Kako mogu povećati moje poštovanje prema tebi?
Domaćin: Za to, jednostavno moraš znati više o meni - vidjeti me na djelu, promatrati i uvjeriti se koliko sam doista velik, svemoćan, milostiv i dobar.
Gost: Pa pokaži se onda!
Domaćin: Ako tvoj zahtjev proizlazi iz želje da me daruješ, otkrit ću se. Ali, ako proizlazi iz želje da zadovoljiš sebe samim pogledom na mene, ne samo da ti se neću otkriti, nego ću se još bolje skriti.
Gost: Zašto? Nije li tebi svejedno na koji ću način primiti od tebe? Napokon, želiš da uživam. Zašto bi se onda sakrio?
Domaćin: Ako bih se potpuno otkrio, ti bi primio toliko mnogo užitka iz moje beskonačnosti, svemoćnosti i cjelovitosti, da ne bi bio u stanju primiti taj užitak u moju korist. To ti ne bi ni palo na pamet sve dok se kasnije ponovno ne bi posramio. Osim toga, neprestani užitak, kao što smo prethodno uvjerili, uklanja tvoje htijenje i nanovo bi ostao bez želje.
Gost (napokon shvaćajući): Dakle to je razlog zašto se skrivaš - da mi pomogneš! A ja sam mislio da je to zato što ne želiš da te upoznam.
Domaćin: Moja je najveća želja da me vidiš i budeš mi blizu. Ali što ću, kada u tom slučaju ne bi mogao osjećati užitak? Ne bi li to bilo kao smrt?
Gost: No ako nisam svjestan tebe, kako uopće mogu napredovati? Sve ovisi o tome koliko mi se otkriješ.
Domaćin: Doista, samo osjećaj mog prisustva u tebi stvara sposobnost da rasteš i da primaš. Bez tog osjećaja, samo bi proždirao sve redom i odmah prestao osjećati bilo kakvo zadovoljstvo. Zbog toga, kada se pojavim pred tobom, osjećaš sram, osjećaj onoga koji daje i želju da primiš iste osobine kao što ih posjeduje davatelj.
Gost: Otkrij mi se što je prije moguće.
Domaćin: Hoću, ali samo do mjere u kojoj će ti to donijeti dobra. Premda, ja ti se oduvijek želim otkriti. Napokon, skrivam se samo zbog toga da bih u tebi stvorio uvjete za nastanak slobodne volje. Na taj način možeš biti slobodan djelovati i odabrati kako ćeš razmišljati neovisno o mom prisustvu. Neće biti pritiska od strane domaćina.
Gost: Pa kako ćeš mi se otkriti?
Domaćin: Činim to sporo i postupno. Svaka razina otkrivanja naziva se „svijet“, od najskrivenijeg do najotkrivenijeg stupnja.
Kraj
Proizlazi da je naš glavni cilj uzdići važnost Stvoritelja u svojim očima, tj. steći vjeru u Njegovu veličinu i moć. Tako mora biti jer je to jedini način da pobjegnemo iz robovanja osobnom egoizmu i uđemo u Više svjetove.
Kako je ranije rečeno, možemo iskusiti izrazite teškoće kada odlučimo slijediti put vjere i prestati brinuti za sebe same. Tada se osjećamo izolirani od čitavog svijeta, zaustavljeni u ništavilu, bez potpore zdravog razuma ili prethodnog iskustva koji bi nas poduprijeli. Isto je to kao kada bismo napustili vlastitu okolinu, obitelj i prijatelje u cilju ujedinjenja sa Stvoriteljem. Ti se osjećaji javljaju kada nam nedostaje vjera u Stvoritelja, kada ne možemo osjetiti Njegovu prisutnost ili Njegovu vladavinu nad svime stvorenim. Tada zapravo osjećamo nedostatak predmeta vjerovanja. Ipak, kada počnemo osjećati Stvoriteljevu prisutnost, spremni smo se potpuno potčiniti Njegovoj snazi i slijediti Ga slijepo, uvijek spremni posve se poništiti pred Njim, gotovo instinktivno poništavajući vlastiti intelekt. Zbog toga je način kako percipirati Stvoriteljevu prisutnsot najvažniji problem s kojim se suočavamo. Stoga, kad god se jave takve dvojbe, vrijedno je posvetiti svu našu energiju i misli u korist Stvoritelja. Odmah moramo željeti uspeti se do Stvoritelja svakim djelićem našeg bića. Taj osjećaj o Stvoritelju naziva se „vjerom“.
Proces se može ubrzati ako to načinimo važnim ciljem. Što nam je važniji, to prije možemo postići vjeru, tj. svoj osjećaj Stvoritelja.
Nadalje, što važnijim učinimo percipiranje Stvoritelja, snažnije će biti osjećanje, sve dok ne postane dijelom našeg bića. Sreća (mazal na hebrejskom) je posebno sredstvo Providnosti na kojega nikako ne možemo utjecati. Ali je Odozgo zapovijeđeno da smo mi, kao pojedinci, odgovorni pokušavati promijeniti vlastitu prirodu. Nakon toga, Stvoritelj će procijeniti naše napore u tom smjeru i na kraju nam promijeniti prirodu, podižući nas iznad razine ovoga svijeta.
Stoga, prije nego učinimo bilo kakav trud, moramo shvatiti da ne možemo očekivati da će se Viša sila, sreća ili neki poseban tretman Odozgo umiješati u našu korist. Prije, moramo početi potpuno prepoznavati da, ukoliko mi sami ne poduzmemo akciju, neće doći do onoga što želimo.
Ipak, jednom kada dovršimo zadatak, ili se upustimo u učenje, ili primijenimo kakav drugi napor, trebali bismo doći do sljedećeg zaključka:
Sve što smo postigli kao rezultat svojih napora došlo bi nam ionako, čak i bez primjene bilo kakvog truda, jer je Stvoritelj unaprijed predodredio rezultat.
Stoga, ako težimo shvatiti istinsku Providnost, pri svakom pothvatu moramo požuriti prilagoditi se tim proturječnostima unutar sebe.
Na primjer, jutro bismo trebali započeti dnevnom rutinom učenja i rada, iza sebe ostavljajući sve misli o Stvoriteljevoj božanskoj vladavini nad svijetom i njegovim žiteljima. Svatko od nas mora raditi kao da konačan rezultat ovisi samo o nama. Na kraju dana međutim, ni pod kojim okolnostima si ne smijemo dopustiti zamišljati da je ono što smo postigli rezultat naših vlastitih napora. Moramo razumjeti da, čak i da smo čitav dan ostali u krevetu, i dalje bismo došli do istog rezultata, jer je taj rezultat unaprijed predodređen od strane Stvoritelja.
Zato, onaj koji želi živjeti život istine mora se, s jedne strane, povinovati zakonima društva i prirode baš kao i svatko drugi. No s druge strane, pojedinac također mora vjerovati u Stvoriteljevu apsolutnu vladavinu nad svijetom.
Sva naša djela mogu se podijeliti na dobra, neutralna ili zla. Naš je zadatak uzdići svoja neutralna djela na razinu dobrih djela.
To možemo postići sviješću o tome da, iako smo mi ti koji obavljaju djela, u konačnici vlada Stvoriteljeva volja. Na primjer, kada smo bolesni, a istodobno svjesni da je izliječenje u potpunosti u Stvoriteljevim rukama, moramo uzeti lijekove koje nam je prepisao ovlašteni liječnik i vjerovati da će nam njegova stručnost pomoći prevladati bolest. Ali nakon što smo se terapije pridržavali strogo prema liječnikovim uputama, i zatim se oporavili, moramo vjerovati da bismo se ionako oporavili, jer je tako planirao Stvoritelj.
Zato, umjesto hvaljenja liječnika, moramo zahvaliti Stvoritelju. Na taj način neutralno djelo pretvaramo u duhovno, i ponavljanjem tog postupka u odnosu na sva naša neutralna djela, postupno „oduhovnjujemo“ sve naše misli.
Primjeri i objašnjenja koji su prethodno dani važni su jer zapravo mogu postati ozbiljne prepreke koje mogu spriječiti naše duhovno uzdizanje. Problem ponekad eskalira jer mislimo da razumijemo principe božanske vladavine. Svoju ćemo energiju umjetno usmjeriti na osnaženje naše vjere u Stvoriteljevu sveprisutnost, umjesto da se sami prihvatimo posla. Često, da bismo demonstrirali svoju vjeru u Stvoritelja, ili naprosto iz lijenosti, počnemo pretpostavljati da ne trebamo raditi na sebi, jer je sve u Stvoriteljevim rukama. Ili pak zatvaramo svoje oči i oslanjamo se samo na slijepu vjeru, istodobno izbjegavajući suštinska pitanja o pravoj vjeri.
Međutim, izbjegavajući odgovoriti na ta pitanja, lišavamo se mogućnosti duhovnog napretka. O našem je svijetu rečeno „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti“. Ipak, jednom kada nešto zaslužimo, teško nam je priznati da taj ishod nije rezultat našeg teškog rada ili sposobnosti, nego rad Stvoritelja.
U znoju lica svoga moramo težiti ojačavanju svoje vjere u potpunu vladavinu Stvoritelja.
No da bi rasli i iskusili nove duhovne senzacije, moramo uložiti trud u razumijevanje i prihvatiti proturječnu prirodu božanske vladavine (koja se proturječnom doima uslijed naše slabovidnosti). Tek ćemo tada znati što se točno od nas traži, i početi osjećati nove duhovne senzacije.
Tekst iz knjige Otkrivanje viših svjetova, Michael Laitman
